Živjeti da bi se propovjedalo

Katolička crkva danas na Duhove ili Pedestnicu slavi svoj rođendan. Ne radi se o nikakvim duhovima već o događaju silaska Duha Svetoga kako nam to opisuju Djela apostolska   ( Dj 8, 5-8.14-17)., a Pedesetnica jer je to pedesti dan poslije Isusova uskrsnuća. Poslije uskrsnuća Isus uglavnom provodi vrijeme s apostolima nastojeći ih pripremiti za ono što slijedi, tih četrdeset dana bili su svojevrsna duhovna obnova apostola. Poslije uzašašća zajednica apostola povlači se u određenu vrsta samoće i molitve, a onda na Pedesetnicu događa se iskorak zajednica izlazi van i počinje ispunjavati svoju ulogu – navještaja, krštenja (posvećenja) i lijećenja „svake nemoći“. Toga dana zajednica se očitovala svijetu i započela svoj hod među narodima. To čini već dvadeset stoljeća s više ili manje uspjeha, sjajno i manje sjajno, no ne može joj se sporiti da je oblikova svijest i svijet barem u jednom dijelu. Veliki njemački katolički teolog usporedio je Crkvu s vremešnom Gospođom s borama koje s

Ostao sam očaran zakoračivši na Piazza San Pietro ugledavši ga   okružena Berninijevim kolonadama, stoje kao raširene ruke koje vas žele privući i uvući u srce kompleksa bazilike svetog Petra apostola. Ma kuda god kreneš Rimom ostaješ zadivljen ljepotom, snagom, monumentalnošću jednog Colossea ( Amphitheatrum Flavium), Pantheona. Kad sam u svoje vrijeme, a prošlo je podosta vremena, boravio u Rimu kao hodočasnik -   ipak najveći i najdublji   utisak ostavio je Apijski put ( Via Appia). Tim putem vjerojatno je prošao i poljski pisav Henrik   Sienkiewicz i zastao pred Chiesa del „Quo vadis“ , koja je prema predaji mjesto susreta Petra koji je bježao iz Rima i Gospodina i gdje mu je Petar postavio pitanje: „ Quo vadis, Domine?“ Tamo od kuda ti bježiš – odgovorio mu je Gospodin. I tu je taj Poljak našao nadahnuće za veliki roman Quo vadis, napisan 1896. godine. Ali ono, što i nakon nekoliko desetljeća nosim kao upečatljivu i neizbrisivu sliku i događaj s Apijskog puta jesu Katakobe

U svojoj enciklici Fides et ratio   pokojni papa sveti Ivan Pavao II. između ostalog piše slijedeće: „ Čovjek vlastiti život nikad ne može temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laži: takvo postojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba. Čovjek se, dakle, može definirati kao onaj koji traži istinu ”. Možda nekoga privlači Krnajčevićev Zadnji Adam kao slika sumnje koja se pretvara u prkos a završava strahom, tjeskobom i velikim upitnikom nad svime, nad čitavom poviješću svijeta i pojedinca.A sve se zapravo pretvara u mučno Didijevo i Gogova očekivanje Godota. Fascinantno je koliko danas govorimo toliko o pismenosti, koliko je ljudi istovremeno trostruko nepismeno: politički, ekonomski i vjerski. Zapravo jedna velika zbrka, ludilo, nesigurnost i laž. Kao što bi rekao pisac u Knjizi Mudrosti „ispraznost nad ispraznošću“. Rekao bi jedan moj prijatelj, sve ti je to „zbunjola“. Stoga je itekako dobro za vjernika prisjetiti se riječi apostola Petra u njegovoj prvo Poslanici. „…

Našavši se u situaciji koju ne može kontrolirati ili razumski posložiti, obasipan proturječnim informacijama čovjek se uznemiri, postane nesiguran jer to je plodno tlo za raznorazne „lovce u mutnom“ koji zapravo priželjkuju takva vremena. U normalnim vremenima ostaju bez odjeka i važnosti. Vjernik je čovjek koji živi u određenom vremenu, prostoru okružen istim iskušenjima kao i svaki drugi čovjek. Podložan svim informacijama i dezinformacijama. Spava, budi se kao i svaki drugi, ide na posao, ima probleme kao i svi drugi, plaća poreze, dorinose. Ima određene potrebe, dvojbe, strahove, muče ga problemi s kamatama, bankama, računima – egzistencijalnom neizvjesnošću. Srećete ga svaki dan na ulici, trgovini, kafiću, kazalištu, na utakmici, bolnici…na radnom mjestu…Možda nemate pojma tko je? Ima ih svuda; možda je to onaj liječnik koji ti je pomogao, ona medicinska sestra koja ti se nasmješila dok si ležao u bolnici ili čekao na pregled, učiteljica ili odgojiteljica kojoj ste povjerili sv

Corona, Covid-19 ili kako god sve ovo nazvali – naziv je manje važan od suštine i brojnih pitanja koja nam se nameću. Na neka imamo, na druga nemamo odgovora. Da nas je stislo – stislo nas. Da nam dalo misliti – dalo je. I tko zna kako će sve to završiti. Danas katolici slave nedjelju Dobrog pastira. Kroz sve ovo uskrsno vrijeme , a posebice na nedjelju Dobrog pastira otkrivaju Božje lice, način Njegovog djelovanja i promišljaju o svojoj crkvenosti čiji je eminentni izraz euharistija (misa).Možda i nije čudno, a možda je i čudo da nakon dužeg vremena opet mogu biti Crkva, jer tek po euharistiji i euharistiji oni jesu Crkva. Ona jest znak jedinstva ne samo duhovnog već i fizičkog. Mnogi ne shvaćaju i pitaju: što im sad to treba, imaju prijenose na tv, na društvenim platformama? Da bi bila euharistija,   Crkva važno je to fizičko zajedništvo. Stvarno. Slika Isusa kao Dobrog pastira a naroda kao stada možda se nekima danas čini anakronom, zaostalom, osobito u vremenu koje zagov