Postovi

RIJEČ BOŽJA TEMELJ NAŠE VJERE

  U vremenu smo korizme, u nacionalnom svetištu sv. Josipa muža duboke vjere, čovjeka koji nije bio lišen sumnji, dvojbi, iskušenja u svojoj vjeri. Ponekada nam se čini dalekim, nedohvatljivim nama običnim smrtnicima. Istovremeno i tako bliskim kao netko tko živi tu pokraj nas.. Čovjek kojem je bilo povjereno Božje djelo, Božji plan s ljudima – Isus Krist. I nama je povjereno to isto Božje djelo, Božji plan – Isus i njegovo djelo. Možda ponekad nismo svijesni koje nam je povjerenje Bog pokazao, što nam je predao u naše ruke. To je jedna od bitnih oznaka naše kršćanske vjere: Božja vjera u nas, mene, tebe.Bog mu je rekao u njegove ruke polaže svoga Sina. Josip je slušao tu riječ – Božju riječ. On joj je vjerovao. Našoj kršćanskoj vjeri vlastito da se ona, kao i Josipova vjera rađa iz slušanja Božje poruke, nama prvenstveno iz slušanja Isusova Evanđelja. Dakle vjera se rađa, živi po slušanju. Ta Božja poruka nije tek puka teorija, propis nego riječ koja je uosobljena u Isusu

Obnova kao mantra ili stvarnost (Pepelnica)

Nešto sagrađeno, napravljeno naizgled može izgledati savršeno, ali nakon nekog vremena treba obnovu. Zapravo traži stalno ulaganje, brigu, čišćenje. U jednoj od prijašnjih župa ispred župne kuće uredio sam prekrasan ružičnjak. Pitale me susjede kako to da moje ruže tako bogato cvato i mirišu. Odgovor je bio jednostavan – stalna briga oko svake ruže i cijeloga ružičnjaka. Jednom prilikom ukesen posjetio me brat, odveo sam ga u župni vinograd. Ostao je začuđen i pitao me što radim da je tako rodan i grožđe tako zdravo. Tajna je bila u tome da sam svaki dan bio u vinogradu, pazio na njega. Briga, pažnja i ljubav temelj su uspjeha. Ovih godina poslije potresa toliko pričamo o obnovi kuća, zgrada, gospodarskih objekata. Danas bih želio progovoriti o jednoj drugoj obnovi. O vjerskoj, duhovnoj i moralnoj obnovi. Obnovi koja započinje iznutra. Današnjim danom ušli smo u posebno vrijeme te obnove – korizmeno vrijeme. Da bui smo započeli bilo koju obnovu potrebno je najprije vidjeti st

OBOSTRANO PODCJENJIVANJE

Čitam razne komentare o Crkvi, poglavito o Katoličkoj crkvi i unutar same Crkve, ali i onih izvan nje pa i onih koji se smatraju ili se barem tako deklariraju . kao protivnici. Zapanjen sam nepoznavanjem, ali i nemarom da se upozna sama bit Crkve. 

O tempora, o mores

  Sjetih se čitajući današnje evanđelje kako je prije par godina zborio akademik Silobrčić   kako mu u Hrvatskoj smrdi i gadi se sve što miriše na popove i Crkvu, osobito Katoličku, ali mu ne smrdi biti uglednim članom isntitucije koju su osnovali popovi (HAZU). Nije odbio kandidaturu, dapače s ponosom ju je prihvatio. Njegov se ured nalazi isto u zgradi koju su sagradili popovi. Nisam čuo da je odbio biti članom "popovske ustanove". Toliko o dosljednosti progresivaca i posvješćivaća  nas zatucanih. Hrvati, osobito katolici gade se našim progresistima, prosvjećenim i posvješćenicima ali im se ne gadi uzeti pare tim istim zatucanim, zaostalim katolicima. Svi smo mi za njih "ljudi slučajevi". Po njima najbolje bi bilo ograditi nas bodljikavom žicom i izolirati nas da ne zagađujemo prostor prosvjećenima i progresivnima. „ Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa:

NEMIR ISTINE

  Grafiti ponekad nagrđuju fasade zidova, ali ponekad znadu poslati snažne i duhovite poruke. Tako negdje na početku ovog zadnjeg balkanskog rata na zidu pošte u Sarajevu osvanuo je grafit „ Ovo je Srbija“, drugi dan ispod njega neki šaljivđija nadodao je „ Budalo, ovo je pošta“. Prije nekoliko godina u Splitu pokraj glavne ceste osvanuo je grafit slijedećeg sadržaja „ Bog je mrtav, Nietzsche“ Nedugo nakon toga netko je napisao „Nietzsche je mrtav. Bog.“ Još u onoj bivšoj državi jedan nas je profesor upozorio na grafite z javnim zahodima. Istina bilo je tu svega i svačega, ali mnogi od njih imali su i jasnu političku poruku. Zapravo to su bila jedina mjesta gdje si na određeni način mogao javno obznaniti svoje mišljenje ili neslaganje s poretkom bez straha od represije. Bojim se da dolaze vremena kada će opet grafiti ispisani u noćima po zidovima ili javnim zahodima (ako u međuvremenu i tamo ne postave kamere) biti jedina mjesta slobode izražavanje drugačijeg od onoga kojega odrede

„Učitelju, gdje stanuješ?“ (Iv 1,38)

  Žena, prestrašena sa psićem u naručju, velikih očiju ispunjenih strahom i neizvjesnošću okreće se na sve strane pred razrušenom zgradom i s nevjericom u glasu govori – živi smo, živi smo… To jedan mali isječak koji mi se duboko urezao u sjećanje toga kobnog 29. prosinca prošle godine. Mnogima je vjerojatno promaknuo uslijed užasa rušenja, smrti, prašine, straha. Slijedili su novi prozori smrti, straha, razaranja svega ljudskoga. Izbila na površinu malenost čovjeka…ali i veličina Čovjeka u čovjeku. Stotine, tisuće ljudi pohrlile su u pomoć ne misleći na sebe, na opasnost. Misleći samo na jedno – pomoći drugome. Rušilački pohod potresa nije štedio ljude, životije, biljke, , kuće stanove, sakralne objekte. Svijet se jednostavno rušio. Nestajali su snovi, planovi, želje, nade, umišljenosti,. Nestajale su sve naše „kule u zraku“, svo naše uzdanje u snagu razuma, znanosti. Snaga razaranje nije pitala koje je tko nacije, vjere, nevjere, ideologije, svjetonazora,političkog opredjeljenja,

KUĆA KRUHA

  Beit Lehem – „kuća kruha“ – Betlehem mjesto desetak kilometara južno od Jeruzalema, značajno po mnogim ljudima i događajima koji su važni za kršćane, Židove i muslimane   ali, priznali mi to ili ne – i za čitav poznati zapadni civilizacijski krug. Rodio se dječak Mariji i Josipu koji će dobti ime Yeshua bar Yehosef.     Yeshua – onaj koji spašava. Prema Lukinom evanđelju 2, 1-20   U Betlehemu se rodio Isus Krist na rubu grada u špilji koja je pastirima služila kao sklonište za stoku i njih. Dakle, negdje na rubu. Zapravo čitav život toga djeteta ali i kasnije kao odrasla čovjeka odvija se negdje na rubovima društva. Prvi koji dolaze vidjeti to dijete nisu neka velika izaslanstva, dolaze pastiri, ne baš neka ugledna društvena skupina onoga vremena. Kažu neki – sve to bajka, priča. Mit. Dopustimo na trenutak da i jest sve to. Zar život svakog pojedinca nije jedna priča, bajka, mit. Ogoljen život, sveden tek na um, znanost postaje zbroj elemenata i njihovog međusobnog odnosa lišen p