Živjeti da bi se propovjedalo

Izvest ću vas... Peta je korizmena nedjelja – Glušnica. Nekada su se u crkvama prekrivala raspela na tu nedjelju kao završna faza vjerničke pokorničke etape na putu korizme. Ulazak u ozbiljno vrijeme u hodu kroz pustinju vlastitog života. Suočavanje s divljim zvijerima u sebi ( vlastohlepljem, gramzivošću, sebičnošću…), vlastitim ropstvima, svime što nas dehumanizira i dehominizira. Zanimljiva su u čitanja u liturgiji Katoličke crkve. Osvrnut će se na prvo čitanje iz knjige proroka Ezekijela i na drugo u evanđelju sv. Ivana apostola. Prorok Ezekijel spada u četiri velika proroka Staroga Saveza i živio je u vrijeme babilonskog sužanjstva. Prorok je čovjek koji govori narodu u ime Boga. Ukazuje narodu na pogreške, hrabri narod, donosi mu nadu. Narodu koji je izgubio sigurnost, svetinje, sve…poručuje mu: ‘Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu!“ U evanđelju Ivan opisuje Isusa kako stoji pred grobom mrtvog pri

Dragi prijatelji, postoje vremena sjetve, vremena žetve, vremena tuge i vremena radosti, vremena pretilosti i vremena gladi, postoje vremena…. Ništa nepoznato kroz povijest ljudskoga roda. Ništa nepoznato ni u povijesti Crkve, ni u vjerničkoj povijesti. Naravno da postoje danas strahovi. Oni su normalni, jer suočavamo se s nečim nepoznatim, ali opasnim. Nečim i kad preživimo sve to – ostavit će dugotrajno posljedice u našim životima ( pojedinaca i društva). Ovo je naš hod kroz pustinju. Prilika da skupimo hrabrost i suočiti se sa svojom pustinjom, svim svojim iluzija, prividima o vlastitoj veličini, sposobnosti, vlastitim ograničenostima. Izraelski je narod lutao pustinjom 40 godina da se suoči s onim iza i onim ispred sebe, da umre sve ono staro i iz pustinje iziđe sve ono novo rođeno u suočavanju s pustinjom. Vidim mnogi se ljute na odluke pape, biskupa, mnogi su bijesni, mnogi osuđuju, a mnogi se ne libe i najnižih uvreda, makar sebe smatraju vjernicima. K

Započeli smo korizmu hodom, koji podrazumjeva kretanje, gibanje, određeni cilj postići. Dakle, naš moto ove korizme je hod. Hod u našu nutrinu, hod prema onome s druge stvarnosti. Naš život nije samo biologija – biološki, kemijski procesi koji se odvijajaju u nama. Naš život je više od toga. Na tom putu u našu unutrašnjost srest ćemo „izvor žive vode“, „studenac na kojem sjedi Gospodin koji s nama putuje naš život: Srest ćemo svoje krštenje – krsni studenac“ I sami smo postali izvor žive vode, izvor života. Korizma je vrijeme da to otkrijemo, da zavirimo što se sve nalazi u tom studencu. Ponajprije susret ćemo Gospodina poput Samarijanke. Uistinu je to bio divan susret. Isus zna tko je ta žena, zna sve iz njezina života, i sve njezine tajne, sve one tamne strane njezina života. Umjesto osude, Isus joj nudi život. Žena doživljava da je prihvaćena takva kakva jest. I tada se u njoj događa promjena. Prvi puta osjeć

Ući u tišinu, osamu, doslovno u pustinju svoga života, možemo reći nepoznanica je današnjem čovjeku. Bježe od svoje nutrine. Bježe iz jednostavnog razloga da ne sretnu sebe, boje se tišine, osame… Korizma je vrijeme, idealno vrijeme za upustiti se u avanturu unutarnje putovanja, ulaska u svijet duše i srca. Ne treba se bojati toga. Čim ustanu pale televizor, radio, okružuju se bukom. Razumijem da se bojimo svoje nutrine, mira i tišine…jer susret sa samim sobom je neugodan….tu ćemo se susresti sa svojim ranama, svi smo mi od nekoga ranjeni, susrest ćemo se svojim strahovima, sa svojim egoizmom…. Ali na tom svom putovanju u svoju nutrinu otkrit ćemo još nešto. Otkrit ću sebe, otkrit ću da moram prihvatiti sebe, zavoljeti sebe, otkrit ću ono što je bitno ili nebitno, otkrit ću da su neke stvari bitne, a neke nebitne…dali je bitno kakav mobitel imam, koliko soba ima moja kuća, koje marke automobil imam…otkrit ću što je nužno za život a što nebitno… Otkrit ćemo da su stva