Živjeti da bi se propovjedalo

"Bez nedjeljne euharistije mi ne možemo živjeti. Zar ne znaš da kršćanin živi za euharistiju i euharistija za kršćane?" mučenik Saturnin s konca trećeg stoljeća. U tim njegovim riječima sadržan je sav sadržaj i smisao kršćanske vjere. Današnje Evanđelje o dvojici Isusovih učenika govori upravo o životvornoj snazi euharistije (mise). U tom trenutku slavljenja događa se onaj klik u vjeri. Evanđelist kaže da je Isus za njih bio   Neznanac, slučajni Usputnik. U trenutku lomljenja kruha on postaje ono što jest – Gospodin. Biva prepoznat. I ne samo to. Događa se i unutarnja promjena, budi se potreba priopćiti, iznijeti iz sebe to iskustvo i podijeliti ga s drugim. Možda ljudima sa strane ne izgleda to toliko važno iz jednostavnog razloga što na sve to gledaju iz druge perspektive. Stoga im je teško razumjeti koliko su mnogi kršćani patili i čezmuli za slavljem euharistije. Euharistija je oduvijek bila središte kršćanskog života, identitet. Sabiranje oko stola, lomlje

Emaus, maleno mjesto nekih desetak kilometara od Jeruzalema postalo je znak propitkivanja vjere u ovo uskrsno vrijeme.Spominje ga Pavlov učenik evanđelista Luka u svom Evanđelju 24 poglavlju. Dvojica Isusovih učenika napuštaju Jeruzalem nakon Isusova uhićenja i pogubljenja.Vraćaju se u svoj kraj. Zanimljiv je njihov razgovor koji otkriva strukturu njihove vjere u kojoj se do dana danšnjeg ništa bitno nije promjenilo. Ključ za razumjevanje te vjere su riječi „ A mi se nadasmo…“ Na temelju određenih riječi, djela stvorili su sliku o Isusu Kristu. Usudio bih se zaključiti da su svoje želje, svoju sliku Mesije projicirali na Isusa iz Nazareta. Ta projekcija, slika priječila ih   je da sagledaju pravu sliku riječi i djela. Njihova vjera, povjerenje bila je projekcija njihovih očekivanja a ne stvarnosti i biti. Stoga nisu mogli prepoznati bit stvarnosti. Onaj pravi Isus ostao je izvan njihovog dohvata. Ove riječi otkrivaju njihovo razočarenje jer Isus nije ispunio njihovo oček

Svi imamo neke snove, planove, očekivanja. Značajka je to vrste koju nazivamo čovjekom. Zato je i iskovana ona narodna da nada umire posljednja. Kada želimo nekoga uvrijediti reknemo mu da nema mašte. Na tome počivaju sve ljudske djelatnosti, od umjetnosti, religioznosti, nauke. Ponekad se sve to ostvari, ponekad ne…Valja ih uvijek imati. Neki dan pročitah da svaki čovjek bez obzira bio vjernik ili nevjernik u Bibliji može pronaći mnoga nadahnuća.Teško da možemo bez nje razumjeti i našu zapadnu kulturu. Tako i mnogi kršćanski blagdani postali su dio života i vjernika i nevjernika. Svaki na ih svoj način doživljava. Svakom su na svoj način poziv na obnovu onoga vrijednoga u čovjeku Nalazimo se u teškim vremenima, vremenima kušnje, iskušenja, ali i vremenima zrenja. U ovim će vremenima mnogi vjernici od vjere otpasti, mnogi se nevjernici vjeri vratiti. Ovo je na neki način vrijeme prosijavanja. Mnogi kažu da smo uzletjeli, mislim da smo živjeli u svijetu prizemnosti, p

G. F. Chesterton u svojoj knjizi: Katolička crkva i obraćenje piše:„Postati katolikom ne znači odreći se razmišljanja, već naučiti kako razmišljati. U točno istom smislu oporavak od paralize ne znači odreći se kretanja, već znači naučiti kako se kretati.“ Često se katolike u medijima prikazuje kao one koji su zaglavili negdje u prošlosti, kao ljude koji ne mogu ili ne nose neku perspektivu, progres, ljude koji ne misle. Jednostavno ne mogu, ne smiju misliti jer oni, eto imaju dogme, a dogme nisu za promišljanje već za slijepo slijeđenje. Mislim da je to zabluda. Ali što se može; čitavu povijest čovjeka mogli bismo nazvati – poviješću zabluda. Težnje za onim što se ne može dohvatiti, čežnje ne biti ono što čovjek jest. Pljuvanje u nebo pri čemu se zaboravlja da pljuvačka ima ograničen domet visine i da će na koncu pasti na zemlju i onoga tko je pljunuo. Ona biblijska priča o gradnje Babilonske kule. Gradnja kule je pokušaj stvaranja prividne slike o sebi i svijetu. Sve to ide