Živjeti da bi se propovjedalo

Kao kapelan na jednoj zagrebačkoj župi među ostalim obavezama bio sam zadužen za vođenje župnog ureda. U uredu sam bio uglavnom do 12 sati a onda sam se zaputio do Britanca kupiti novine, cigarete i usput navratiti u kafić na piće proje ručka. Bio je to svojevrsni svakodnevni ritual. U kafić nisam svratio toliko radi pića više radi toga jer sam mogao barem jedno vrijeme u miru promatrati kroz staklo ljude koji su prolazili ulicom. Svaki je od njih hodao sa svojim brigama, radostima, nadanjima, promašajima, mislima. Svi su oni nosili u sebi i sa sobom svoj život. Jedni su se smijali, pričali, drugi šutke išli svojim putem, neki laka i hitra koraka, drugi teška i spora. Na licima, po hodu moglo se toliko toga iščitati . Za nekoga se to gledanje kroz prozor kafića moglo činiti bezvezno gubljenje vremena, drugima čisti voajerizam, za mene je to bila izvrsna škola. Nigdje, ni u jednoj školi nisam mogao naučiti toliko o ljudima koliko u tim trenutcima. Znam da su prošla ta vremena. Danas u

Možda vas zbunjuje ovo veliko N(ičiju)? Nije namjerno, ima svoga smisla ovaj N da je takav. Za sada ću vas ostaviti da sami otkrijete ovu tajnu. Ako i jest tajna a ne smisao sadašnjosti? Pred neko vrijeme zamolila me jedna gospođe da joj posudim neku dobro knjigu, onako po vlastitoj prosudbi. Dugo sam tražio koja bi to knjiga bila. Pogled mi je privukla knjiga koja se nalazila na hrpi započetih i nepročitanih knjiga. Onu koja mi je intrigantna ne pročitam na dušak nego onako polako, dio po dio guštam kao jutarnju kavicu. Radilo se knjizi Bog – mala povijest Najvećega koju je napisao Manfred Lutz s podnaslovom Duhovno štivo za ateiste, agnostike i vjernike. Ne mislim propagirati ili prepričavati sadržaj knjige. To prepuštam onima koji će posegnuti za njom. Kao svećenik susretao sam razne ljude, raznih svjetonazora i opredjeljenja. I nevjernike i vjernike i agnostike. Borbene ili manje borbene. Uvijek je došlo i na red pitanje o Bogu, vjeri, Crkvi. Ljudi su imali potrebu očitovati