„Učitelju, gdje stanuješ?“ (Iv 1,38)
Žena, prestrašena sa psićem u naručju, velikih očiju ispunjenih strahom i neizvjesnošću okreće se na sve strane pred razrušenom zgradom i s nevjericom u glasu govori – živi smo, živi smo… To jedan mali isječak koji mi se duboko urezao u sjećanje toga kobnog 29. prosinca prošle godine. Mnogima je vjerojatno promaknuo uslijed užasa rušenja, smrti, prašine, straha. Slijedili su novi prozori smrti, straha, razaranja svega ljudskoga. Izbila na površinu malenost čovjeka…ali i veličina Čovjeka u čovjeku. Stotine, tisuće ljudi pohrlile su u pomoć ne misleći na sebe, na opasnost. Misleći samo na jedno – pomoći drugome. Rušilački pohod potresa nije štedio ljude, životije, biljke, , kuće stanove, sakralne objekte. Svijet se jednostavno rušio. Nestajali su snovi, planovi, želje, nade, umišljenosti,. Nestajale su sve naše „kule u zraku“, svo naše uzdanje u snagu razuma, znanosti. Snaga razaranje nije pitala koje je tko nacije, vjere, nevjere, ideologije, svjetonazora,političkog opredjeljenja,