Živjeti da bi se propovjedalo

  Beit Lehem – „kuća kruha“ – Betlehem mjesto desetak kilometara južno od Jeruzalema, značajno po mnogim ljudima i događajima koji su važni za kršćane, Židove i muslimane   ali, priznali mi to ili ne – i za čitav poznati zapadni civilizacijski krug. Rodio se dječak Mariji i Josipu koji će dobti ime Yeshua bar Yehosef.     Yeshua – onaj koji spašava. Prema Lukinom evanđelju 2, 1-20   U Betlehemu se rodio Isus Krist na rubu grada u špilji koja je pastirima služila kao sklonište za stoku i njih. Dakle, negdje na rubu. Zapravo čitav život toga djeteta ali i kasnije kao odrasla čovjeka odvija se negdje na rubovima društva. Prvi koji dolaze vidjeti to dijete nisu neka velika izaslanstva, dolaze pastiri, ne baš neka ugledna društvena skupina onoga vremena. Kažu neki – sve to bajka, priča. Mit. Dopustimo na trenutak da i jest sve to. Zar život svakog pojedinca nije jedna priča, bajka, mit. Ogoljen život, sveden tek na um, znanost postaje zbroj elemenata i njihovog međusobnog odnosa lišen p

  Postoje vremena, mira, tišine, blagostanja, bezbrižnosti. Vremena u kojima se osjećamo moćnima, jakima i nedodirljivoma, u kojima mislimo da smo dohvatili nebo, da nam nitko iznad nas ne treba. Postoje vremena… Postoje vremena kada se svijet iluzija ruši, nestaje. Koliko god se trudili da ga zadržimo curi nam ko pijesak između prstiju. Čini se da se svijet, naš svijet, svijet koji sagradismo samo ruši, nestaje. To je trenutak kušnje, trenutak ulaska u pustinju života i svijeta koji smo stvorili za sebe prognali Boga iz toga svijeta. To je svijet podzemlja. Mislimo da smo stvorili nebo na zemlji – sami – bez Boga, jer za toga starca nema mjesta ni na zemlji, ni u ljudskim srcima otežalima u svakojakim proždrljiivostima. A zaprvo sve je to jedna velika opsjena. Nismo se uspeli na nebo da skinemo Boga, sišli smo u tamu podzemlja. Odustali od puta po suncu prema sebi, pobjegli u podzemlje od sebe. Umjesto tišine stvorili smo dreku bez smisla i sadržaja, osim što smo umislili da