Vrijeme kušnje
Postoje vremena, mira, tišine, blagostanja, bezbrižnosti. Vremena u kojima se osjećamo moćnima, jakima i nedodirljivoma, u kojima mislimo da smo dohvatili nebo, da nam nitko iznad nas ne treba. Postoje vremena…
Postoje
vremena kada se svijet iluzija ruši, nestaje. Koliko god se trudili da ga
zadržimo curi nam ko pijesak između prstiju. Čini se da se svijet, naš svijet,
svijet koji sagradismo samo ruši, nestaje.
To
je trenutak kušnje, trenutak ulaska u pustinju života i svijeta koji smo
stvorili za sebe prognali Boga iz toga svijeta. To je svijet podzemlja.
Mislimo
da smo stvorili nebo na zemlji – sami – bez Boga, jer za toga starca nema
mjesta ni na zemlji, ni u ljudskim srcima otežalima u svakojakim
proždrljiivostima. A zaprvo sve je to jedna velika opsjena.
Nismo
se uspeli na nebo da skinemo Boga, sišli smo u tamu podzemlja. Odustali od puta
po suncu prema sebi, pobjegli u podzemlje od sebe.
Umjesto
tišine stvorili smo dreku bez smisla i sadržaja, osim što smo umislili da smo mi
sami smisao i sadržaj svega.
Kažu,
corona i razni političari ukrali nam advent. Koji advent? Ludilo gomile usred
ludila kupovanja svega i svačega. Ukrali nam advent bez Boga. Hvala im. Sada će
valjda i Onaj zbog kojega je advent stvoren – Bog i čovjek – imati malo vremena
za ono bitno. Advent postaje opet ono što on u biti jest, a ne trgovačko
potrošačko ludilo smišljeno u silicijskoj dolini. Bosovi doline ne brinu o tome
da pomognu da gladni ljudi uzgoje hranu, da naprave proizvod koji će donijeti
dodatnu vrijednost. U tom bi slučaju njihova moć pala. Prestala bi sjati
aureola božanstva oko njihovih glava.
Kažu,
ukrast će nam Božić? Kako ukrasti nešto čega nema? Odavno nema Božića u javnom
prostoru. Za Bogočovjeka nikada u tom prostoru nije bilo mjesta. Božić bez Boga
– možeš misliti koji je smisao? Božić je blagdan života koji je nemoguće
smisleno slaviti u civilizaciji koja je odabrala smrt kao stil života.
Corona,
kad već nismo znali samo vraća nam izvorni smisao Božića.
Primjedbe
Objavi komentar