Zašto volim Crkvu?

 Kada biramo ljude u Crkvi onda se počnu nabrajati koje vrline moraju imati. Pa se sjetim Gospodina dok je birao apostole. Čini se da nijedan ne bi zadovoljio kriterije vjernika ni uprave Crkve, Želio je poručiti da se spasenje ne odvija zbog vrlina ljudi, spasenje donosi On, često koristeći slabosti ljudi.

Mnogi je napadaju, izruguju se njoj, ja je ipak volim, ona je moja Crkva. Kad me pitate: zašto volim Crkvu? To je isto kao da me pitate: zašto volim svoju mamu? Moja mama ima puno pogrešaka - jer je samo čovjek. Ali je volim i prihvaćam sa svim njezinim pogreškama. Možda je iracionalna ta ljubav? Zanimljiva je ta Crkva. Puna nesavršenih ljudi, često vođenih svojim interesima,  hrpa preljubnika, hohštaplera, ima tu raznih psovača, lopova, bankara, znanstvenika, intelektualaca, nepismenih, polupismenih, bogatih, siromašnih…Da sve nabrajam potrošio bih podosta stranica papira. Sve u svemu impozantno šareno društvo sa svih kontinenata, država, rasa, boja kože, nacija… Što svi ti ljudi imaju zajedničko? Koja je to snaga koja ih sve drži zajedno? Zaluđenost? Primitivizam? Neukost ili…??? Pitate: zašto je volim? Tu sam kakav jesam – sa svim vrlinama, manama, uvijek dobro došao, nikada prerano, nikada prekasno, uvijek ću biti prihvaćen s ljubavlju, možda će me netko pogledati ispod oka, reći nešto iza leđa ili u oči – ali me neće odbaciti. Ne volim je samo zbog njezinih vrlina, bilo bi prejednostavno, dosadno, monotono, bez izazova. Neki kažu da ih nema, ja mislim da ih ima mnogo, mnogo, Ali ima svojih mana, pogrešaka, promašaja i to gadnih. Zar da je zato ostavim, odbacim, zaboravim ili zamrzim? Prezrem? Upravo je to jedan od izazova, avantura ljubavi. Prihvatiti je i učiniti dijelom svoga života. I u najtamnijim trenucima svoje povijesti bila je nositeljica i čuvarica ljepote, tješiteljica tužnih. Mane joj znam, ali tragam za vrlinama i svaki dan pronalazim nove i nove. Netko će reći da pišem tako jer sam svećenik, živim od službe u njoj. Ja sam ponajprije čovjek od krvi i mesa, s manama i vrlinama, padovima i usponima, onda sam tek vjernik i na kraju toga lanca sam svećenik (sa svim manama i vrlinama). Volim je zato što se uvijek zna uhvatiti u koštac sa svojim problemima, što nikada ne gubi svoj ja, kako se god nekima to činilo da nije tako. Otkrila mi je istinu o meni – da sam voljeno, željkovano biće, upravo takav kakav jesam. Otkrila mi je da sam rođen iz ljubavi oca i majke, ali i ljubavi Božje, da je Bog moje ime upisao u dlan svoje ruke, u njoj otkrivam smisao svoga života. Jer njemu ja ne mogu dati smisao, ma kako se trudio. Naučila me i otkrila mi je da se iza Velikih vrata na kraju života krije svjetlost i novi život. Da nisam došao niotkuda i da u konačnosti ne idem nikuda. Može li čovjek živjeti bez Crkve? Može! Zašto ne! Može i bez žene, djece, kuće, auta… čovjek može živjeti bez mnogo toga. Ali moraš imati nešto što te ispunja, čini sretnim, zadovoljnim. Bog i na druge načine djeluje ako je čovjek ponizan ( ne puzavac), traga za istinom i slijedi svoje svetište – savjest. Netko će reći: naravno da je voliš kad od nje živiš, primaš plaću… Imam i ja tebe pitanje: voliš li svoju ženu zato jer ti kuha, pere, čisti, spava s tobom u krevetu ili ima još nešto dublje zbog čega je voliš, zbog čega ti je draga? Ljubav je nešto dublje, uzvišenije od interesa. Žena ne voli svoga muža što je savršen po svim pitnajima, što joj možda osigurava sigurnost, što je savršen ljubavnik. Uvijek i kod savršene žene može se naći savršenije, isto vrijedi i za muža. A ipak se voli baš tu ili toga.  Postoji nešto dublje. Zar ne?