KUĆA KRUHA
Beit Lehem – „kuća kruha“ – Betlehem mjesto
desetak kilometara južno od Jeruzalema, značajno po mnogim ljudima i događajima
koji su važni za kršćane, Židove i muslimane ali, priznali mi to ili ne – i za čitav
poznati zapadni civilizacijski krug. Rodio se dječak Mariji i Josipu koji će
dobti ime Yeshua bar Yehosef. Yeshua – onaj koji spašava.
Prema Lukinom evanđelju 2, 1-20 U Betlehemu se rodio Isus Krist na rubu grada
u špilji koja je pastirima služila kao sklonište za stoku i njih. Dakle, negdje
na rubu. Zapravo čitav život toga djeteta ali i kasnije kao odrasla čovjeka
odvija se negdje na rubovima društva. Prvi koji dolaze vidjeti to dijete nisu
neka velika izaslanstva, dolaze pastiri, ne baš neka ugledna društvena skupina
onoga vremena.
Kažu neki – sve to bajka, priča. Mit. Dopustimo na
trenutak da i jest sve to. Zar život svakog pojedinca nije jedna priča, bajka,
mit. Ogoljen život, sveden tek na um, znanost postaje zbroj elemenata i
njihovog međusobnog odnosa lišen poetike, doživljaja, doticaja – i na koncu sve
postaje samo besmisao, utopljenost u jedno veliko ništa. Priča je duša svijeta,
mit su otvorena vrata budućnosti. Zašto smo utučeni, zdvojni u ovoj situaciji
pandemije? Jer nitko ne pruža priču, poetičnost. Svi nude ratio, statistike,
brojke. One su ubitačne, zatrašujuće, seciraju krkost i nemoć. U svoj toj
sumornosti probija se priča o cjepivu. Spasonosnom lijeku, zamalo spasitelju..
Pa da je i samo priča, bajka ili mit – priča s
Betlehemskih poljana prekrasna je u svojoj potki jer u sebi nosi poetiku
brdovitog kraja, noći osvjetljenoj zvijezdama. Noći u kojoj se događa nešto
čudesno. Čudesno za maloga čovjeka koji živi na rubu grada, svijeta i društva.
Ono o čemu je čovjek sanjao da dohvati nebo osztvarilo se u obrnutom smjeru –
nebo je sišlo na zemlju. Čovjekov san da postane bog dogodio se u obrnutom
smjeru Bog je postao čovjekom. U sebi nosi snove čovjeka, nadanja koja izviru
iz nutrine pojedinca i kolektiva.
Božić je blagdan, dapače svetkovina – dan obilja,
dan svetkovanja, dan kada su ostvareni snovi da bog ne stoluje u visinama,
nizinama, nebesima, podzemlju. Trenutak u kojem umiru božanstva a rađa se Bog
kao jedan od nas da prebiva s nama, u nama, pored nas…Emanuel!
Božić je svetkovina hoda, kada hod prema drugima
postaje svet. Svetost hoda prema drugome. U vremenu prolaza, kada prolazimo
jedan pored drugoga tako je blagoslovljen hod ususret drugome iz kojega se rađa
susret. Postoje prolaznici i susretnici. Ovi potonji su otkrivači – otkrivaju
sebe i drugoga i sami bivaju otkriveni.
„Kuća kruha“ Beit Lehem – Betlehem. Kruh kao
simbol hrane, blagostanja, mira i zadovoljstva, zajedništva. U Betlehemu
pojavila se nova hrana za tijelo, um, cjelokupnog čovjeka. Kruh ljudskosti,
solidarnosti, prihvaćanja drugoga. Dan svetkovine čovjeka jer Bog je čovjekom
postao. Postao je pozemljar da nas pozemljare učini nebesnicima.
Kruh znači zajedništvo, stol, dijeljenje drugome.
Stoga mi je čudna sva ova histerija oko toga tko je tko ili kome je što
uskraćeno. Kao uskraćeni vlasnici kafića, teretana, turistički radnici i drugi,
a vjernici kao povlašteni jer mogu na misu. Ima tu ponešto ludila? Ili mnogo?
Pa mnogi vjernici imaju kafiće, restorane, teretane, vozila, bave se turizmom.
Kafiće, restorane, teretane i ostalo što je zatvoreno posjećuju i vjernici. I
oni su prikraćeni za neka zadovoljstva, za određene prihode. Ne razumijem u čemu
je štos sada? A to što oni koji su vjernici mogu u većem broju biti na
bogoslužju ovih dana ne treba brinuti one koji nisu vjernici – oni ionako ne
idu u crkvu na misu. Nisu uskraćeni za ništa po tome pitanju. Niti su vjernici
priveligirani društveno.
Čekanje, snovi, čežnje utkani su u ovaj blagdan,
ovu svetkovinu. Utkane su bile u mnoge kulture, religije onoga vremena. I svi
mi nosimo u sebi to čekanje, snove, čežnje. Možda nam se ne ispune svima, ili
se ne ispune na onaj način kako smo si zamišljali, željeli. Mnogo toga se
događa bez obzira što mi o tome mislili.
Svima od srca želim radostan, ljudskošću ispunjen
Božić.
Primjedbe
Objavi komentar