Doseći Ničiju zemlju

Možda vas zbunjuje ovo veliko N(ičiju)? Nije namjerno, ima svoga smisla ovaj N da je takav. Za sada ću vas ostaviti da sami otkrijete ovu tajnu. Ako i jest tajna a ne smisao sadašnjosti?

Pred neko vrijeme zamolila me jedna gospođe da joj posudim neku dobro knjigu, onako po vlastitoj prosudbi. Dugo sam tražio koja bi to knjiga bila. Pogled mi je privukla knjiga koja se nalazila na hrpi započetih i nepročitanih knjiga. Onu koja mi je intrigantna ne pročitam na dušak nego onako polako, dio po dio guštam kao jutarnju kavicu. Radilo se knjizi Bog – mala povijest Najvećega koju je napisao Manfred Lutz s podnaslovom Duhovno štivo za ateiste, agnostike i vjernike. Ne mislim propagirati ili prepričavati sadržaj knjige. To prepuštam onima koji će posegnuti za njom.

Kao svećenik susretao sam razne ljude, raznih svjetonazora i opredjeljenja. I nevjernike i vjernike i agnostike. Borbene ili manje borbene. Uvijek je došlo i na red pitanje o Bogu, vjeri, Crkvi. Ljudi su imali potrebu očitovati se. Valjda to postoji kao pitanje u svakom čovjeku – bez obzira kojem polu pripadao. Koliko god pokušali  ignorirati ga, izbjeći – ono nas prati jer ne radi se samo o pitanju – postoji ili ne postoji. Radi se o pitanju smisla života. O životu ili smrti.

Izrarelci podno Sinaja načiniše zlatno tele, klanjahu mu se pjevajući hvalospjeve.Usprkos svih napora tele je ostalo tele. Samo od zlata. Bez osjećaja, poruke, bez života. U sebi nije imalo života, ni osjećaja. Ono je idol – ljudskih ruku djelo.Plod čovjekove imaginacije i vještine. I tu sve završava. Čovjek ima nevjerojatnu sposobnost stvaranja novih i novih idola. Uvijek vjerujući da je to onaj pravi. Reče jedan stari mudar čovjek: kad se čovjek odrekne živoga Boga spopadnu ga bogovi i idoli, kad se odrekne bogoslužja spopadne ga magija.

I današnji čovjek premda sebe smatra neuporedivo naprednijim od prijašnjega pribjegava stvaranju novih idola. Dapače umnožava ih svakim danom pa mi se čini da smo sve sličniji onome što je Pavao na svom susretu s Atenom na ulazu pronašao: kip Nepoznatom bogu. Usudio bih se reći spomenik iluziji. Nićem! Premda je Pavao pokušao ovaj spomenik iskoristiti za navještaj i priopćiti Atenjanima da im upravo on naviješta toga nepoznatog boga. Atenjani mu nisu povjerovali jer se nije uklapao u njihovu sliku idola, iluzije.

Prosvjetiteljstvo shvaćeno kao antipod religiji bila je jedna velika iluzija, pokušaj pokreta da se pretvori u idola koji će riješiti sve probleme s kojima se čovjek susreće. Prosvjećen čovjek jedini je čovjek, sve ostalo je niža vrsta života koju treba potisnuti iz društva. Idoli i Bog ne mogu zajedno. Problem je što idoli proizvode nove idole i tako se umnažaju poput poganskih božanstava pa na kraju nemamo više pojma koliko ih ima.

I na kraju svega stoji Nitko i Ničija zemlja. Propali snovi i iluzije. Zlatno tele.

Na brdu Sinaj stoje nasuprot jedan drugom Bog i Mojsije. Bog  gnjevan na narod i njegovu nevjeru. Pokazuje osjećaje jer je živo biće, pokazuje samilost, milosrđe, ljubav, prašta narodu. Odlučuje voditi ga. On komunicira s narodim, Mojsijem. On je živ. Nevidljiv obličjem ali dohvatljiv u djelima, odnosu. Na kominikaciju odgovorit će.