ECCE HOMO

G. F. Chesterton u svojoj knjizi: Katolička crkva i obraćenje piše:„Postati katolikom ne znači odreći se razmišljanja, već naučiti kako razmišljati. U točno istom smislu oporavak od paralize ne znači odreći se kretanja, već znači naučiti kako se kretati.“ Često se katolike u medijima prikazuje kao one koji su zaglavili negdje u prošlosti, kao ljude koji ne mogu ili ne nose neku perspektivu, progres, ljude koji ne misle. Jednostavno ne mogu, ne smiju misliti jer oni, eto imaju dogme, a dogme nisu za promišljanje već za slijepo slijeđenje.

Mislim da je to zabluda. Ali što se može; čitavu povijest čovjeka mogli bismo nazvati – poviješću zabluda. Težnje za onim što se ne može dohvatiti, čežnje ne biti ono što čovjek jest. Pljuvanje u nebo pri čemu se zaboravlja da pljuvačka ima ograničen domet visine i da će na koncu pasti na zemlju i onoga tko je pljunuo.

Ona biblijska priča o gradnje Babilonske kule. Gradnja kule je pokušaj stvaranja prividne slike o sebi i svijetu. Sve to ide jedno vrijeme. Onda dolazi trenutak otrežnjenja kada shvatimo da ne razumijemo se. Drugoga ni svijet oko sebe. Vrijeme rasapa svega što smo gradili ili umislili da smo gradili. U gradnju kule bilo je ugrađeno sve znanje, sposobnosti, vještine ljudi. Ipak, išlo je sve to uspješno do jedne granice.

Možemo to promatrati i s druge strane. Pokazati Bogu da ga ne trebamo. Mi možemo sve sami oslanjajući se na sebe i svoje sposobnosti, svoj razum, svoje vještine. Ako možemo – a možemo on ne treba.

Treća dimenzija jest ona sadržana u pitanju: kada skinemo Boga s neba, tko će zauzeti njegovo mjesto? I tu sada nastaje frka.

Zapravo, pitanje je: što je čovjek?

Dolazi mi pred oči ona biblijska kada rimski namjesnik Pilat izvodi bičevanog Isus pred rulju žednu krvi i smrti i kaže: „Ecce homo!“ Pred rulju koja je još prije par dana klicala Hosana na vratima grada Jeruzalema.

Još prije mjesec dana slušali smo i čitali kako se vjernici trebaju ponašati u društvu, o silnim skandalima ( postojećim i nepostojećim) o vezi pedofilije u Katoličkoj crkvi. Danas nas ne muče ta pitanja, pa čak ni famozni Vatikanski ugovori. Pitanje je danas: kako preživjeti? Tko će preživjeti? Što nam nosi sutra?

Nema više napredno, nazadno. Svi se koprcamo u istom loncu. Nekadašnje hvalospjeve zamijenio je krik: Bože moj, Bože moj, što nas je to snašlo? Svi smo se našli pred zidom smrti.

Ulazimo u Veliki tjedan. Za vjrnika i nevjernika to je tjedan dubokog, iskrenog promišljanja o čovjeku. Svaki je čovjek ponajprije onaj ranjeni čovjek koji stoji pred sucem Pilatom i ruljom željnom uniziti ga, dohominizirati. Oduzeti mu čovještvo.

Svaki je čovjek slika Božja, oblikovan jedinstven i jedincat, svaki je ljubljeno Božje stvorenje.

Volio bih da nas katolike, kada sve ovo prođe ne smatraju smetnjom, već kao ljudima koji su dobro došli u društvu. Nismo savršeni. Nadam se da imamo što dati i ponuditi.

Svijet možemo osloboditi zabluda onoga trenutka kada prihvatimo jedni druge s uvažavanjem i poštovanjem.