Gledajući učiti
Kao kapelan na jednoj zagrebačkoj župi među ostalim obavezama bio sam zadužen za vođenje župnog ureda. U uredu sam bio uglavnom do 12 sati a onda sam se zaputio do Britanca kupiti novine, cigarete i usput navratiti u kafić na piće proje ručka. Bio je to svojevrsni svakodnevni ritual. U kafić nisam svratio toliko radi pića više radi toga jer sam mogao barem jedno vrijeme u miru promatrati kroz staklo ljude koji su prolazili ulicom. Svaki je od njih hodao sa svojim brigama, radostima, nadanjima, promašajima, mislima. Svi su oni nosili u sebi i sa sobom svoj život. Jedni su se smijali, pričali, drugi šutke išli svojim putem, neki laka i hitra koraka, drugi teška i spora. Na licima, po hodu moglo se toliko toga iščitati . Za nekoga se to gledanje kroz prozor kafića moglo činiti bezvezno gubljenje vremena, drugima čisti voajerizam, za mene je to bila izvrsna škola. Nigdje, ni u jednoj školi nisam mogao naučiti toliko o ljudima koliko u tim trenutcima. Znam da su prošla ta vremena. Danas u...