Živjeti da bi se propovjedalo

Veliki kršćanski radijski i tv propovjednik nadbiskup Fulton Sheen rekao je jednom da u Americi nema ni 100 mrzitelja Crkve, ali ima milijune mrzitelja onoga što Crkva nije jer jednostavno ne poznaju Crkvu. Dovoljno je samo letimično baciti oko na pojedine ćlanke u medijima, osobito one na internetu pa da se uoči da je slavni Sheen imao pravo. O komentarima ispod tekstova da i ne govorimo. Žalosno je da i vjernici, ili oni koji sebe smatraju vjernicima i katolicima svoje Crkve ne poznaju. Vidim da je u takozvanim civilnim medijima prizveo određeni učinak dokument Kongregacije za kler pod naslovom Pastoralna preobrazba župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve. Cilj je Dokumenta potaknuti suodgovornost krštenika i promicati pastoralnu skrb utemeljenu na bliskosti i suradnji među župama. Želi se na poseban način istaknuti misionarsko poslanje župe pa se navodi da je važno da se svi u Crkvi osjećamo kao kod kuće, potiče se na suradnju unutar župne zajednice, veću ulogu l...

Jedna stara priča opisuje sv. Petra na nebeskim vratima. Završilo je sa zemljom i svijet je gotov, ovce su odvojene od jaraca, svi vjerni unutra su. Petar se sprema zatvoriti vrata. Tada ugleda Isusa kako stoji vani: „ Učitelju“, reče Petar, „ što stojiš vani?“ Isus mu odgovori: „Čekam Judu.“ Petar, revan ključar neba zadovoljan što je sve pod kontrolom i konačno završeno to maltretiranje s ljudima, sve te veze i vezice kojima su se tražili prečaci i ubrojenost među ovčicama – onim dobrim. S koliko se on, nama tako omiljenom pojavom – korupcije morao suočavati. Osobito kad su mu dolazili Hrvati, veliki katolici. Koliko je tu bilo raznih potezanja veza i opravdavanja, izvlačenja na one komunjare koje nisu dale ići na misu ili crkvu, ali oni ipak pronašli neku špuru pa sve obavili. Pa koliko svijeća velikih nosili na Bistricu, koliko dali za crkvu…pa ovo i ono… Sigurno je odahnuo kada je Isus rekao da je sad svemu kraj. A onda iznenađenje. Kako zatvoriti vrata a Isus još ostao vani? ...

Kao kapelan na jednoj zagrebačkoj župi među ostalim obavezama bio sam zadužen za vođenje župnog ureda. U uredu sam bio uglavnom do 12 sati a onda sam se zaputio do Britanca kupiti novine, cigarete i usput navratiti u kafić na piće proje ručka. Bio je to svojevrsni svakodnevni ritual. U kafić nisam svratio toliko radi pića više radi toga jer sam mogao barem jedno vrijeme u miru promatrati kroz staklo ljude koji su prolazili ulicom. Svaki je od njih hodao sa svojim brigama, radostima, nadanjima, promašajima, mislima. Svi su oni nosili u sebi i sa sobom svoj život. Jedni su se smijali, pričali, drugi šutke išli svojim putem, neki laka i hitra koraka, drugi teška i spora. Na licima, po hodu moglo se toliko toga iščitati . Za nekoga se to gledanje kroz prozor kafića moglo činiti bezvezno gubljenje vremena, drugima čisti voajerizam, za mene je to bila izvrsna škola. Nigdje, ni u jednoj školi nisam mogao naučiti toliko o ljudima koliko u tim trenutcima. Znam da su prošla ta vremena. Danas u...

Možda vas zbunjuje ovo veliko N(ičiju)? Nije namjerno, ima svoga smisla ovaj N da je takav. Za sada ću vas ostaviti da sami otkrijete ovu tajnu. Ako i jest tajna a ne smisao sadašnjosti? Pred neko vrijeme zamolila me jedna gospođe da joj posudim neku dobro knjigu, onako po vlastitoj prosudbi. Dugo sam tražio koja bi to knjiga bila. Pogled mi je privukla knjiga koja se nalazila na hrpi započetih i nepročitanih knjiga. Onu koja mi je intrigantna ne pročitam na dušak nego onako polako, dio po dio guštam kao jutarnju kavicu. Radilo se knjizi Bog – mala povijest Najvećega koju je napisao Manfred Lutz s podnaslovom Duhovno štivo za ateiste, agnostike i vjernike. Ne mislim propagirati ili prepričavati sadržaj knjige. To prepuštam onima koji će posegnuti za njom. Kao svećenik susretao sam razne ljude, raznih svjetonazora i opredjeljenja. I nevjernike i vjernike i agnostike. Borbene ili manje borbene. Uvijek je došlo i na red pitanje o Bogu, vjeri, Crkvi. Ljudi su imali potrebu očitovati ...

Katolička crkva danas na Duhove ili Pedestnicu slavi svoj rođendan. Ne radi se o nikakvim duhovima već o događaju silaska Duha Svetoga kako nam to opisuju Djela apostolska   ( Dj 8, 5-8.14-17)., a Pedesetnica jer je to pedesti dan poslije Isusova uskrsnuća. Poslije uskrsnuća Isus uglavnom provodi vrijeme s apostolima nastojeći ih pripremiti za ono što slijedi, tih četrdeset dana bili su svojevrsna duhovna obnova apostola. Poslije uzašašća zajednica apostola povlači se u određenu vrsta samoće i molitve, a onda na Pedesetnicu događa se iskorak zajednica izlazi van i počinje ispunjavati svoju ulogu – navještaja, krštenja (posvećenja) i lijećenja „svake nemoći“. Toga dana zajednica se očitovala svijetu i započela svoj hod među narodima. To čini već dvadeset stoljeća s više ili manje uspjeha, sjajno i manje sjajno, no ne može joj se sporiti da je oblikova svijest i svijet barem u jednom dijelu. Veliki njemački katolički teolog usporedio je Crkvu s vremešnom Gospođom s bora...

Ostao sam očaran zakoračivši na Piazza San Pietro ugledavši ga   okružena Berninijevim kolonadama, stoje kao raširene ruke koje vas žele privući i uvući u srce kompleksa bazilike svetog Petra apostola. Ma kuda god kreneš Rimom ostaješ zadivljen ljepotom, snagom, monumentalnošću jednog Colossea ( Amphitheatrum Flavium), Pantheona. Kad sam u svoje vrijeme, a prošlo je podosta vremena, boravio u Rimu kao hodočasnik -   ipak najveći i najdublji   utisak ostavio je Apijski put ( Via Appia). Tim putem vjerojatno je prošao i poljski pisav Henrik   Sienkiewicz i zastao pred Chiesa del „Quo vadis“ , koja je prema predaji mjesto susreta Petra koji je bježao iz Rima i Gospodina i gdje mu je Petar postavio pitanje: „ Quo vadis, Domine?“ Tamo od kuda ti bježiš – odgovorio mu je Gospodin. I tu je taj Poljak našao nadahnuće za veliki roman Quo vadis, napisan 1896. godine. Ali ono, što i nakon nekoliko desetljeća nosim kao upečatljivu i neizbrisivu sliku i događaj s Apijskog ...

U svojoj enciklici Fides et ratio   pokojni papa sveti Ivan Pavao II. između ostalog piše slijedeće: „ Čovjek vlastiti život nikad ne može temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laži: takvo postojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba. Čovjek se, dakle, može definirati kao onaj koji traži istinu ”. Možda nekoga privlači Krnajčevićev Zadnji Adam kao slika sumnje koja se pretvara u prkos a završava strahom, tjeskobom i velikim upitnikom nad svime, nad čitavom poviješću svijeta i pojedinca.A sve se zapravo pretvara u mučno Didijevo i Gogova očekivanje Godota. Fascinantno je koliko danas govorimo toliko o pismenosti, koliko je ljudi istovremeno trostruko nepismeno: politički, ekonomski i vjerski. Zapravo jedna velika zbrka, ludilo, nesigurnost i laž. Kao što bi rekao pisac u Knjizi Mudrosti „ispraznost nad ispraznošću“. Rekao bi jedan moj prijatelj, sve ti je to „zbunjola“. Stoga je itekako dobro za vjernika prisjetiti se riječi apostola Petra u njegovoj prvo Poslanici....