Živjeti da bi se propovjedalo

  Ova pandemija dođe onako i na dobro. Malo se posvetiš nekim stvarima koje su ti se „po putu“ pogubile. Uvijek negdje „izvan sebe“, a najmanje „pri   sebi doma“. Kako kaže ona pjesma „…prva ljubav zaborava nema…“ tak se i ja malo više u ovo vrijeme posvetio svojoj prvoj ljubavi – čitanju. Uz dobre knjige pročitam i neke druge tekstiče i promišljanja. Nađe se i vremena za neka mudrovanja o svemu i svačemu. Dakle, nije sve zlo za zlo. Mjesecima, godinama gomilam knjige. Vrijeme prolazi a onda dođe pandemija pa me natjera malo zaviriti što sam sve to skupio. Tako trenutno čitam izvrsnu knjigu dr Manfreda Lutza: Bog – mala povijest Najvećega (obavezno štivo za ateista, agnostika i vjernika). Ovo „obavezno“ drži vodu. Složio bi se s Douglas Murrtayem da je u pravu kada kaže da je jedina gora stvar od vjere, njen izostanak. Istina u ime Boga, boga, bogova činile su se razne ružne stvari. U svojoj biti kršćanstvo je vjera oslobođenja, ponekad to i nije bila. Nije neka posebna hr...

  Sjećam se kako je želeći mi se narugati pred svima drugima zastavnik u JNA slavodobitno uskliknuo kako neki vjeruju u Boga i da je svemogući. Ako jest, doda on slavodobitno; zašto ne može načiniti brdo bez doline? Uistinu argument dostojan i najvećih umova kroz povijest. No, nisu samo zastavnici u JNA bilo obdareni mudroslovnošću ovoga tipa. Povijest i sadašnjost ih je puna. A biti će ih dok je čovjeka na ovoj zemlji. Ni sam Isus Krist nije bio izuzet od susreta s ovakvim mudroslovcima. U Matejevom evanđelju   (22, 34-40) susrećemo upravo jednog takovog znalca. On pita Isusa – koja je zapovijed od svih Božjih najveća. Nije problem samo u pitanju već u pokušaju difamacije Isusa pred slušateljima. Isus mu lijepo govori, onako uvijeno da, premda slovi za zakonoznalca, nema pojma o zakonu. Možda poznaje slovo zakona, ali ne poznaje duh i smisao zakona. A duh i smisao je u ovome: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je naj...

  Veliki Mak Dizdar u svojoj pjesmi Modra   rijeka završava ovako…ima jedna modra rijeka, valja nama preko rijeke. Svaka rijeka ima dvije obale. Jedna poznata na kojoj živimo, druga tek u slutnjama, naznakama… Naš je Zlatko, dopustite da ga zovem našim i mi koji mu nismo rod – jer on je bio naš; ne samo bio dobar doktor, požrtvovan, jednostavan…on je bio naš prijatelj. Znao si da si u sigurnim rukama i da će sve učiniti da ti pomogne. I znam samo jedno – da njega nije bilo, danas nebih ovdje stajao. Zato mu jedno veliko hvala! Svaki je čovjek bogatstvo zemlje, kao što reče jedan moj stari profesor dok još bijah na fakultetu: svaki je čovjek Božji poljubac zemlji. Završio je život na jednoj strani rijeke „p reko slutnje preko sumnje valja rijeku prijeći“ , vjerujem da će te dobri Lađar prevesti preko rijeke na drugu stranu – stranu gdje nema suza, muke i patnje, tamo gdje slutnja postaje stvarnost. Nama će ostati sjećanja na druženja, razgovore, savjete, pomoć koju sm...

Školska je godina iza nas. Usprkos praznicima već se razmišlja o slijedećoj. Kakva će biti? Na koji će se način raditi? Kako će se školska godina približavati sve više će biti u fokusu. Osobito će biti sve glasniji pobornici protiv jednog i to izbornoga predmeta – vjeronauka. U ovom kratkom razmišljanju posvetiti ću nekoliko redaka upravo tom predmetu. I to onom koji mi je po failu najbliži – Katoličkom vjeronauku. Ako ne želite da se vidi dno potoka dovoljno je uzeti štap, baciti veliki kamen i zamutite vodu i počnete se derati kako je ova voda zagađena, mutna, štetna po zdravlje. Što više bacate kamenje i lupate štapom voda će biti sve mutnija i ljudi će povjerovati da je voda opasna po zdravlje, pa i život. Sve mi se nekako čini da se slično radi i kad je o ovoj temi riječ. Često se može čuti kako Hrvatska mora biti sekularna država. Država to jednostavno ne može biti.U tom bi slučaju bila diktatura. Država može biti samo laička, društvo može biti sekularno ili težiti tome ili j...

Veliki kršćanski radijski i tv propovjednik nadbiskup Fulton Sheen rekao je jednom da u Americi nema ni 100 mrzitelja Crkve, ali ima milijune mrzitelja onoga što Crkva nije jer jednostavno ne poznaju Crkvu. Dovoljno je samo letimično baciti oko na pojedine ćlanke u medijima, osobito one na internetu pa da se uoči da je slavni Sheen imao pravo. O komentarima ispod tekstova da i ne govorimo. Žalosno je da i vjernici, ili oni koji sebe smatraju vjernicima i katolicima svoje Crkve ne poznaju. Vidim da je u takozvanim civilnim medijima prizveo određeni učinak dokument Kongregacije za kler pod naslovom Pastoralna preobrazba župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve. Cilj je Dokumenta potaknuti suodgovornost krštenika i promicati pastoralnu skrb utemeljenu na bliskosti i suradnji među župama. Želi se na poseban način istaknuti misionarsko poslanje župe pa se navodi da je važno da se svi u Crkvi osjećamo kao kod kuće, potiče se na suradnju unutar župne zajednice, veću ulogu l...

Jedna stara priča opisuje sv. Petra na nebeskim vratima. Završilo je sa zemljom i svijet je gotov, ovce su odvojene od jaraca, svi vjerni unutra su. Petar se sprema zatvoriti vrata. Tada ugleda Isusa kako stoji vani: „ Učitelju“, reče Petar, „ što stojiš vani?“ Isus mu odgovori: „Čekam Judu.“ Petar, revan ključar neba zadovoljan što je sve pod kontrolom i konačno završeno to maltretiranje s ljudima, sve te veze i vezice kojima su se tražili prečaci i ubrojenost među ovčicama – onim dobrim. S koliko se on, nama tako omiljenom pojavom – korupcije morao suočavati. Osobito kad su mu dolazili Hrvati, veliki katolici. Koliko je tu bilo raznih potezanja veza i opravdavanja, izvlačenja na one komunjare koje nisu dale ići na misu ili crkvu, ali oni ipak pronašli neku špuru pa sve obavili. Pa koliko svijeća velikih nosili na Bistricu, koliko dali za crkvu…pa ovo i ono… Sigurno je odahnuo kada je Isus rekao da je sad svemu kraj. A onda iznenađenje. Kako zatvoriti vrata a Isus još ostao vani? ...

Kao kapelan na jednoj zagrebačkoj župi među ostalim obavezama bio sam zadužen za vođenje župnog ureda. U uredu sam bio uglavnom do 12 sati a onda sam se zaputio do Britanca kupiti novine, cigarete i usput navratiti u kafić na piće proje ručka. Bio je to svojevrsni svakodnevni ritual. U kafić nisam svratio toliko radi pića više radi toga jer sam mogao barem jedno vrijeme u miru promatrati kroz staklo ljude koji su prolazili ulicom. Svaki je od njih hodao sa svojim brigama, radostima, nadanjima, promašajima, mislima. Svi su oni nosili u sebi i sa sobom svoj život. Jedni su se smijali, pričali, drugi šutke išli svojim putem, neki laka i hitra koraka, drugi teška i spora. Na licima, po hodu moglo se toliko toga iščitati . Za nekoga se to gledanje kroz prozor kafića moglo činiti bezvezno gubljenje vremena, drugima čisti voajerizam, za mene je to bila izvrsna škola. Nigdje, ni u jednoj školi nisam mogao naučiti toliko o ljudima koliko u tim trenutcima. Znam da su prošla ta vremena. Danas u...